Upoređivati se sa drugima ili jednostavno živjeti?

Da se ne lažemo – nikome ne cvjetaju ruže u životu. Suočavamo sa manjim ili većim problemima. Nismo oslobođeni od poteškoća, raznoraznih potresa i prepreka. Vrlo često nam se naši problemi čine većim nego što zapravo jesu.


Mislim da je to zbog toga što skoro uvijek upoređujemo naše živote sa životima drugih i to onih za koje nam se čini da “imaju više sreće” od nas. Uvijek se upoređujemo sa boljim slučajem, rijetko sa nekim ko je u goroj poziciji. Ne znam za vas, ali ja lično to činim. Ne znam zašto to radimo. Rekla bih da je u svima nama prisutna ona ružna malodušnost ili želja da sami sebe sažaljevamo i još više ubijemo u pojam. Neki kažu da je kriva zavist ili urođeni takmičarski duh. Možda bi bilo još “ružnije” upoređivati naš trenutno umišljeno bezvezan život sa životom nekoga ko je duboko nesrećan, bolestan, siromašan, ružan i tako dalje. To bi značilo da nas tuđa nevolja i nesreća u neku ruku raduju ili čine da se osjećamo zaštićenima, privilegovanima, o da, čak i boljima od drugih! Na trenutak nam naši problemi nisu toliko strašni. To nas nekako “smiri” nadmjeno misleći da nas je sam Bog lično odabrao za njegove štićenike.

Priznajem da, suočavajući se sa raznoraznim dilemama i problemima svakoga dana, pomislim na trinaestogodišnju djevojčicu iz komšiluka koja vodi tešku borbu protiv jedne opake bolesti. S obzirom na to da sam majka, stavim se u poziciju njenih roditelja. Pri samoj pomisli na to užasno iskušenje kroz koje prolaze zaplačem se na kratko i odmahnem rukom kao da time želim da obrišem sve ono što me je do tada mučilo. Odjednom moja sikiracija postaje smiješna i banalna. Sama sebi sam smiješna! Riješen problem! Naravno, osjećam se ružno što sam uopšte sebi dozvolila to kratko upoređivanje i što sam to iskoristila sasvim sebično. Zatim me preplavi beskrajna sreća i zahvalnost; grlim, stiskam i ljubim moje kćerke dok im prosto ne ponestane daha- sreća pomiješana sa nerazumljivom krivicom zbog radosti koju osjećam i sviješću koliko su nam životi krhki.

Vraćam se na ono što češće radim(o). Stalno nam se čini da je život nekog drugog sa kim smo u tom trenutku odlučili da se uporedimo zanimljiviji ili bolji: taj neko ima više para, više vremena za sebe, više razumijevanja od strane supružnika, veću kuću ili stan, bolji auto, više uspijeha na profesionalnom planu. U tome dosta pomažu i savremena sredstva komunikacije i društvene mreže, naročito Facebook koji veoma uspješno pruža iluziju da su (skoro) svi lijepi, srećni i bezbrižni. Ono što se vidi spolja nije mjerilo nečije sreće, a sigurno ne dokazuje da je neko “bolji” od nas. Ova igra upoređivanja nikada ne prestaje, jer postoji bezbroj kategorija u kojima se možemo upoređivati – bezbroj razloga da se osjećamo još gore. Upoređivanje ubija radost i motivaciju u pokušaju da u nečemu uspijemo, zbog toga što će uvijek neko, htjeli mi to ili ne, biti bolji od nas, u čemu god to bilo. Ako nam to smeta, zadovoljstvo će svakako biti odsutno, a s obzirom da se čovjek rijetko trudi oko nečega što mu ne pričinjava zadovoljstvo onda je i neuspjeh neminovan. Upoređivanjem mi se fokusiramo na pogrešnu osobu, znači ne na nas same. Mi smo glavni akteri u našim životima i činjenica da neko živi bolje, da ima više para ili više sreće u ljubavi ne treba da nas dotiče, jer vrlo jednostavno, mi u tome nemamo nikakvog udjela. To nije naš život.

U čemu je onda fazon? Treba prestati sa upoređivanjem, iako je to jedna od težih prepreka koje treba savladati s obzirom na to da nas odmalena upoređuju i postavljaju nam visoke kriterijume: “Treba da budeš kao tvoj otac!” ili “Njoj tako dobro ide matematika, potrudi se da budeš više kao ona!”, itd. Mnogi podržavaju mišljenje da upoređivanje može imati i pozitivnog uticaja na nas, ukoliko nam to daje veću pokretačku snagu i želju da budemo bolji. Ne mogu a da ne pomislim da se iza toga opet kriju…zavist i gordost! Retki su ljudi koji mogu da ponište svoju sujetu ili oni koji mogu da je pretvore u želju da “uče od boljeg”. To bi svakako bilo najmudrije i najpraktičnije rješenje koje zahtijeva veoma inteligentnu osobu oslobođenu od kompleksa.

Ja za sada imam jedan prijedlog: hajde da živimo naše živote onako kako mi to najbolje umijemo. Svako od nas je u nečemu dobar. Svako od nas u nečemu može da zasija. Dajmo sve od sebe da postanemo bolja verzija nas samih, jer morate priznati da niko drugi to umjesto nas ne može učiniti. Niko.