Gdje je tvoja radost, kćeri? | Motivacijske priče

Koju boju kose imaš? Je li valovita bila? Koji je pravi oblik tvojih obrva, stvarna duljina trepavica? Imaš li svijetliji ten? Tko si, zapravo, ti?

Nekada radosna djevojčica bila si, jedna od šarolikoga cvijeća, puna radosti, neiskvarena.

Sada na pragu zrelosti sve sličnija praznoj školjci. Kao mnoštvo riba što u mrežu hrli za lažnim svjetlom, tako  ti ideš putem mnogih.
Zar ne vidiš kako radost nestaje, povlači se s prvim piercingom? Nakon što si postala drska i odbacila poštovanjeprema majci, neobična praznina popunjava ti nutrinu. Na živce ti ide sve više toga i umjesto da dobivaš, ti gubiš životnu snagu. Želeći biti drugačija od ostalih, postala si im nalik; Obilježena, obojana, blijeda… Pravi glas nisi slušala i sve ti se normalnim činilo.

Preskočila si mnoge barijere i uskoro ćeš vidjeti sve gore okružje. Iznutra i izvana potamnit će slika neba. Od urediti se i dotjerati učinila si bojanje, rezanje, bušenje.

Od zreliji biti učinila si bježanje, pogovaranje, neposluh. Obraćaš se pogrešnim ljudima i neživim stvarima.
Zar ćeš Sunce moliti da ti vrati sreće sjaj? Zbog tebe se malobrojne stide, ali one će svojim putem. One što im prirodno ne smeta, koje duh svoj obuzdavaju. One što u život ne žure i ne troše kredit svoj zbog drugih, jer poštovanja imaju i za manje od sebe. Znaju tko je otac, majka, Bog.

Kada ti je osmijeh nestao s lica, ostala si zatečena.

Gdje je tvoja radost, kćeri? Još uvijek misliš da sve možeš i znaš, iako si okrenuta od izvora života.

To je mladost promašena, sama naslućuješ, a povratak nije lak; doći do djećije nevinosti, biti veseo, sretan, blag.
Prokleti zli i sluge što nagrđuju svijet, kradu što im ne pripada i od svega pustoš prave! Još koji kilogram boje, viču, za kosu naših dama molim! | Dragan Purišić