Rastanci u ljubavi i nisu ništa drugo nego svjesno umiranje…


duroEmilija, naš je put došao do kraja… Tvoja sumnja postala je moja istina. Između nas stala je čudna žena, kojoj znam samo ime i boju čudnih očiju, ali toliko snažna da više našeg puta nema… Ništa više nije kao prije…

Zagrlila me tako jak, osjetih samo miris njezine kose koju sam moga vidjeti – lice je naslonila na moju glavu s desne strane. Suze su padale na moje rame, do kože, a moje na njezinu kosu. Isplakasmo najtežu bol.
Više i nije moglo biti riječi. One će doći poslije, no nikad nećemo žaliti što upravo u ovim trenucima ne govorimo. Samo osjećamo bol rastanka, kidanja, osjećamo težinu još svjesnog umiranja. Rastanci u ljubavi i nisu ništa drugo nego svjesno umiranje, nakon kojega smo prisiljeni vratiti se ponovno u život, s nadom ili bez nade novog početka….
Umirali smo oboje jer ljubav je pravedna – oboje smo bili gubitnici ljubavi. Na tisuću pitanja u njezinome srcu i mome nije bilo odgovora. Samo sam osjećao zluradi glas; “S rastankom niste računali, samo prije nekoliko dana postojali ste vi i vaša vječna ljubav.” Zar je taj spontani susret s čudnom ženom igra veće sile koja nam nije sklona?
Teško nam je bilo u to povjerovati. Ako je stvarno tu onda je moćna, danas je mom i Emilijinom životu odnijela mnogo. Ne, ne sve je ipak u našim rukama. Riječi kraja izgovorio sam ja – mogao sam ih i ne reći.

Naš uobičajni put nismo prošli do kraja.
Vratili smo se šuteći na ono isto mjesto gdje smo se prija nepunih osam godina sreli. Bili su to posljednji grčevi utopljenika ljubavi kojima niotkud nije dolazio spas. On je bio u nama samima, ovog puta u mojim rukama. Zagrlih čvrsto svoju ljubav, osjetih svu toplinu njezina dodira dušom i svim svojim bićem uvjeren u njezinu čistinu i iskrenu ljubav.
Ipak je ostavih. Nisam imao snage okrenuti se. Znao sam da će dugo stajati, gledati me i pitati se; “Zašto?” A neće imati odgovor.

Znao sam da bi joj bilo teško vjerovati riječima ljubavi izgovorenim u odlasku. Ipak su one bile istina, istina koja se doduše nije mogla više živjeti – kao što Emilijina istina da me još uvijek voli neće dugo trajati bez blizine naših ruku i naših duša. Rastanak treba nazvati pravim imenom, svim onim što on jest. Nije se moglo više šutjeti. Ništa više nije bilo kao prije – niti će to ikad više biti. |Đuro Zrakić



Postano u Ljubav sudski podijeljena Oznaka: , , , , , , ,

Odgovori