Dan žena

U mjesecu koji sa sobom nosi početak proljeća, tijekom cijeloga jednoga stoljeća obilježava se Dan žena. Na taj se Dan, međutim, trajno postavlja pitanje, treba li ga ili ne treba obilježavati. Koje mu je značenje?

Zbog povezivanja Dana žena s komunističkom ideologijom, Dan žena se na Zapadu prestao obilježavati tridesetih godina dvadesetoga stoljeća. Ponovno su ga počele slaviti feministkinje šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća a Ujedinjeni narodi nakon Godine žena 1975. godine. U socijalističkim su zemljama kršćani Dan žena smatrali praznikom koji promiče lik nove socijalističke žene. Katolici su umjesto njega u svibnju slavili Majčin dan.
Obilježavanje 8. ožujka kao Međunarodnog dana žena predložila je Klara Zetkin na 11. međunarodnoj konferenciji socijalistkinja (Kopenhagen, 27. 8. 1910.). Željela je da se tim danom potakne žene radničkog pokreta na borbu za pravo glasa u čemu je do tada prednjačio građanski feminizam. Njezin prijedlog je, međutim, naišao na mlak prijam, a odluku o novom prazniku ne spominje ni jedna od 18 rezolucija te konferencije. Ovo ne čudi ukoliko se zna da je ideologija radničkog pokreta najčešće bila slijepa prema pravima žena u vlastitim redovima. Ne samo da se smatralo da će tzv. žensko pitanje biti riješeno rješavanjem pitanja radničke klase, već su postojale i otvorene antifeminističke tendencije. Pojedini sindikati nazivali su žene “prljavim konkurenticama”, a zahtjev za jednakom plaćom žena i muškaraca nije bio nošen idejom ravnopravnosti, već željom da se s tržišta rada ukloni konkurencija žena kao jeftine radne snage.

Različita su mišljenja zašto je Klara Zetkin odabrala upravo 8. ožujka kao Dan žena. U knjizi “Konji, žene, ratovi” Lidija Sklevicky ukazuje na dvije tradicije povijesti ovoga praznika.
Jedna tradicija vezuje 8. ožujka ili uz demonstracije njujorških radnica (8. 3. 1857.) o kojima, međutim, u povijesnim izvorima nema ni traga, ili uz demonstracije čikaških radnica (3. 8. 1901.). U ovoj tradiciji glavni je motiv zli kapitalist koji je zatvorio štrajkašice u tvornicu koju je zahvatila vatra i one su izgorjele. Mjesto, vrijeme i broj žrtava variraju od teksta do teksta. Ovakav se događaj uistinu zbio u New Yorku, ali 29. 3. 1911. godine, godinu dana nakon što je Klara Zetkin predložila 8. ožujka kao Međunarodni dan žena.

Sklevicky smatra da je ova tradicija bila privlačna iz dva razloga: motiv žena, nevinih žrtava, spaljenih na lomači kapitala povezuje ovu tradiciju s tradicionalnim obrascima iz života mučenika; vezivanje uz američki kontekst služilo je distanciranju od suviše izravnih asocijacija na boljševičku tradiciju. I jednim i drugim htjelo se ovaj dan učiniti univerzalno čitljivom metaforom potlačenosti žena i ujedno ga učiniti privlačnim demokratsko orijentiranim ženama.

U Hrvatskoj se slijedila druga tradicija u kojoj je motiv radnica na lomači posve nepoznat. U Hrvatskoj se tisak oslanjao na sovjetsko nadahnuće, na demonstraciju ruskih radnica iz 1913. godine koje su „raspršene bajunetama i kundacima podivljalih kozaka i policista“ svojom požrtvovnošću oduševile „radnice cijelog svijeta i otada se 8. mart slavi kao međunarodni dan žena“.
Različite sredine stvarale su, dakle, vlastitu tradiciju 8. ožujka. Pri tome je svaka sredina uzimala sastojke prema potrebama i mogućnostima vlastite kulture. Bitni elementi tih tradicija bili su borba žena za njihova prava i mučeništvo. Upravo su ti elementi, međutim, nestali tijekom preobrazbe kojoj je ovaj Dan bio izložen u socijalističkim društvima. Od Dana kojim se htjelo poticati međunarodnu solidarnost žena u borbi za ravnopravnost, pretvorilo ga se u praznik za muškarce i djecu. Dan žena postao je nadomjestak za Valentinovo i Majčin dan koji su se slavili u zapadnim državama. U socijalističkoj se Čehoslovačkoj obilježavanje Dana žena do te mjere pretvorilo u parodiju, da je bio ukinut.

I danas postoji nelagoda oko obilježavanja ovoga dana. Još uvijek ga se opterećuje socijalističkom ideologijom i zaboravlja koliko je toj ideologiji smetao. Proučavanje povijesti ovoga Dana moglo bi dovesti do spoznaje da granice među raznim ideologijama gotovo nestaju kad su u pitanju prava žena. | Rebeka Anić