Bijahu ta neka vremena kad…

Jednog dana razgovarali su unuk i deda o aktuelnim događajima. Odjednom unuk upita dedu:
– Deda, koliko ti imaš godina?
Deda odgovori:

– Da razmislim, rođen sam prije televizije, vakcina za dječiju paralizu,
fotokopir – aparata, kontaktnih sočiva i kontracepcijskih tableta.
Nije bilo policijskih radara, kreditnih kartica, laserskih zraka. Nisu
još izumili klima uređaje, perilice, sušilice (veš su jednostavno
prali i objesili da se suši na svježem vazduhu).
Čovjek nije bio na mjesecu, nisu postojali mlaznjaci. Vjenčao sam se sa
tvojom bakom i živjeli zajedno, a u svakoj porodici su bili tata i mama.
Riječ “gay” je bila poštovana vrijedna engleska riječ, koja je značila veselog, simpatičnog, zadovoljnog čovjeka, a ne homoseksualca.
O lezbijkama nismo uopšte čuli, muškarci nisu nosili minđuše.
Rođen sam prije računara, paralelnog studija i grupne terapije. Ljudi nisu
odlazili na preglede, nego ih je doktor slao prema potrebi na preglede
krvi i mokraće.
Do 25. godine starosti sam svakog muškarca oslovljavao sa gospodine, a žene sa gospođo ili gospođice.
Golubovi i zečevi su imali svoj par, ne ljudi. Kada je u moje vrijeme
gospođa ušla u tramvaj ili autobus, djeca i mladi su požurili da ustupe
mjesto. Ako je bila trudnica, dopratili su je do sjedišta i ako je bilo
potrebno, išli su da kupe kartu za nju i doneli joj.
Muškarci su hodali rubom trotoara, žene uz kuće. Na stepenicama je
ženama bila prepuštena strana do ograde, njih se prve propuštalo u lift i
iz njega, muškarci su im uvijek primaknuli stolicu kada bi sjedale.
Muškarci nisu nikada pozdravljali žene, a da ne bi ustali ako su sjedili.
Ustali bi svaki put kada bi žena ustala, pa i samo za trenutak.
Muškarci su otvarali vrata automobila ili koja god druga vrata i ženama
pomagali skinuti ogrtače.
U moje vrijeme nevinost nije prouzrokovalo rak i takve djevojke su predstavljale krepost porodice i čistoću za svoje muževe.
Naš život je bio određen sa 10 zapovijedi, trijeznim rasuđivanjem,
poštovanjem starijih, ponašanje prema zakonu, te se ispunjavalo plodnim
suživotom sa bližnjima i odgovornoj slobodi.
Naučili su nas razlikovati dobro od lošeg i da smo odgovorni za svoje postupke i njihove posljedice.
Za brzu hranu smo mislili da je namjenjena ljudima u žurbi.
Ozbiljna veza je značilo da smo u dobrim odnosima sa braćom, sestrama i
ostalom daljnjom i bližom rodbinom, prijateljima i prijateljicama.
Time sharing je značilo da porodica ljetuje sa drugim porodicama, a ne da dijeli prostor sa neznancima.
Nismo znali za bežični telefon, o mobilnom da i ne govorimo. Nismo
slušali stereo snimke, UKV radio, kasete, CD – e, DVD – e, elektronske
pisaće mašine, računare, prenosne računare.
Notebook je bila bilježnica.
Satove smo navijali svaki dan. Ništa nije bilo digitalno, ni satovi, ni
kućni aparati nisu imali svijetlećih prikazivača. Kada već govorimo o
mašinama, nije bilo bankomata, mikrotalasnih pećnica, radio-budilnika. O
videorekorderima i videokamerama da ne govorimo..
Nije bilo instant fotografija u boji, samo crno-bijele, a za razvijanje je
trebalo pričekati barem 3 dana. Fotografija u boji također nije bilo.
Kada je na nekom proizvodu pisalo Made in Japan, to je značilo da je
lošeg kvaliteta, a proizvoda sa natpisom Made in Korea, Taiwan ili
Thailand, a pogotovo Made in China nije ni bilo.
Nismo čuli za Pizza-cut ili McDonald’s, ni za instant kafu, vještačke
zaslađivače. U trgovini je bilo moguće kupiti nešto za 5 do 10 centi.
Sladoled, vozna karta ili osvježavajuće piće stajalo je 10 centi.
Novi automobil je stajao 1.000 $, ali ko je imao toliko novaca?
U moje vrijeme, trava je bila nešto što smo kosili, a ne pušili.
Mi smo bili poslednji koji su bili uvjereni da žena treba muža da bi imala dijete..
Sada mi reci koliko ti misliš da sam star?
– E, deda… Više od 200 godina!? – odgovori unuk.
– Ne, dragi moj, samo šezdeset!