Tin Ujević | Citati

A slobodna ljubav? Ljubav nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji.

Biblioteke donose svjetlost našem duhu i oduzimaju jakost našim očima.

Čovjek se može obmanjivati prošlošću kao i budućnošću.

Kako da razumijem ovo: Ubiti se zbog jedne žene? A gdje su sve one ostale?

Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star i biti mlad!

Knjiga nije hrana, ali je poslastica.

Ljudi su dorasli da se obračunaju sa drugim ljudima, ali ne s problemima.

Mi se svi ponavljamo. Mi se svi prepisujemo. Što je najgore, mi prepisujemo one koji su davno živjeli prije nas.

Niko nije nesretan bez svoje krivice.

Božanske žene, sva ljepota svijeta
i lavska gordost, i plahota srne,
kroz vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.
(Iz pjesme Žene među kraljicama)

Pjesnikov je zadatak traženje. A sposobnost velikih pjesnika nalaženje.

Prosjak s ulice nema obaveze da nas drugi put pozna i pozdravi.

Srcu ne treba vjerovati. Srcu baš najmanje.

Sudbina je genija daleko teža nego sudbina mediokriteta.

Svako je ja jednako jednom on ili ti, a svako mi ima isto toliko težine kao vi ili oni.

Trbuh je neumoljivi despot i zapovjednik.

U carstvo duha neće nikad dospjeti oni koji tvrde da su već sve istine poznate.

Umjetnost nikada ne prima svijet kakvim ga je našla, niti ga ostavlja takvim.

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!