Težina snježne pahulje…

Ne znam koliko je dobrohotni čitatelj uvjeren da sitnice život čine, ali je uvriježeno mišljenje kako najčešće prolazimo kraj sitnih, neznatnih, malenih stvari svagdanjeg života ne primjećujući ih, ili se bar ne obazirući na njih.

A baš sitnice nam poručuju kako i sivilo ovakva života možemo obojiti vedro i jednostavno. Treba samo vjerovati da i neznatna stvar može promijeniti puno toga.

– Reci mi, ako znaš, kolika je težina jedne snježne pahuljice? – upita sjenica golubicu dok su zajedno promatrale kako svježi snijeg pomalo sipi i počinje stvarati bijelu naslagu.

– Ne teži ništa, čak i manje od ništa – odgovori golubica ne premišljajući previše.

– Čekaj, samo pričekaj malo, pa ćeš vidjeti da i pahuljica ima svoju težinu.

I sjenica ispriča svoju ptičju prispodobu. «Odmarala sam se na borovoj grančici kad je počeo padati ovaj snijeg. Kao što vidiš, nema vijavice, nema vjetra, snijeg mirno i tiho pada, kao što nam se događa u snu. A budući da nisam imala ništa pametnije raditi, počela sam brojiti bijele pahuljice, koje su se slagale kraj mene na grančici. Pala je, ako se ne varam, 3.751 pahuljica i sve je bilo savršeno mirno dok se nije spustila još jedna pahuljica, grančica je pukla, a ja sam morala odlepršati.»

– Vidiš da i pahuljica ima svoju težinu – mudro zaključi sjenica i ostavi golubicu da premišlja sama.

Najčešće ne mislimo da baš sitnica ima neku težinu, pa tako razmišljamo da samo veliki ljudi pišu značajnu povijest, a zapravo događa se i suprotno: «Tko maleno čini kao da je veliko, tome Bog daje milost da veliko čini kao da je maleno.» (R. Koegel). Mi doista Boga ne susrećemo u bogatim salonima, gdje tašti i napuhani tipovi, puni samih sebe, a najčešće prazni istinske ljubavi, provode svoje vrijeme. Za vratima malenih i neznatnih ljudi pronalazimo bića široka duha, bez taštine i umišljenosti. To daje težinu prividnoj malenosti i neznatnosti, jednostavnosti i skromnosti. To nosi prevagu nad onim što je u ljudskim očima veliko. I ne zaboravimo da Bog ima drugačija mjerila od naših, kao što potvrđuje i ovaj imaginarni susret s Bogom na posljednjem sudu.

Priča se za neku priprostu ženu da je, nakon skromna, povučena ali radišna života umrla i odmah se našla u poduljoj povorci ljudi koji su se primicali vrhovnom sucu. Što se više bližila, počela se sve više tresti. Čula je Sučevu presudu jednom ispred sebe: “Ti si pomogao kad sam bio povrijeđen u prometu, prevezao si me u bolnicu, uzmi nagradu i uđi u moje kraljevstvo!” Drugome reče: “Ti si jednoj udovici posudio novac bez kamata, uđi u primi vječnu nagradu!” Onome ispred nje Sudac reče: “Ti si pak besplatno izvršio kirurški zahvat nepoznatom pacijentu i vratio mu nadu u život, zato uđi i ti u moje kraljevstvo!” Kad je došao red na skromnu ženu, ova se uplaši i zanijemi, jer se nije mogla sjetiti išta vrijedno da dobije nagradu. U panici se okretala ne bi li mogla odustati i napustiti povorku, ali je anđeo redar blago i smiješeći podsjeti da iz povorke nema izlaza. Sva u strahu stigne pred Suca, koji joj na njezino čuđenje presudi: “Ti si toliko puta s pažnjom i ljubavlju izglačala moje zgužvane košulje, zato uđi u moje kraljevstvo!”

Ni ne pomišljamo da baš o sitnicama ovisi nečija sreća ili bar zadovoljstvo. A baš takva jedna pahuljica pretvorena u kap može pridonijeti boljitku i ljepoti našeg života i onih kojih nas okružuju, kako nadahnuto zapaža hrvatski pjesnik: “Teče i teče, teče jedan slap; / što u njem znači moja mala kap? / Gle, jedna duga u vodi se stvara, / i sja i dršće u hiljadu šara. / Taj san u slapu da bi mogo sjati, / i moja kaplja pomaže ga tkati.” (D. Cesarić).

I neznatna pahuljica ima svoju težinu, a bez kapi nema ni slapa…