Požalio sam, al je bilo kasno…
Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikad više nisam vidio, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao.
Ne znam kakva je sad, ja je pamtim po ljepoti. I po izrazu patnje na licu kakvo nikad više nisam vidio, niti sam dugo mogao da ga zaboravim, jer sam tu patnju ja prouzrokovao.
Ostavši sam, sam na cijelom svijetu, u jakom svjetlu svijeća, u najcrnjoj tami, ne olakšavši ništa u sebi (ljudi su odnijeli samo moje riječi, a žalost mi je ostala sva, netaknuta, još crnja zbog iznevjerene nade da će se umanjiti), …
Zašto ljudi ne viču kada ih vode u smrt, zašto se ne oglase, zašto ne traže pomoć. Zašto ne bježe? Iako nemaju kome da viču, nemaju kuda da bježe, nemaju kome da se jave, ljudi spavaju, sve su kuće čvrsto …