Emilija, naš je put došao do kraja… Tvoja sumnja postala je moja istina. Između nas stala je čudna žena, kojoj znam samo ime i boju čudnih očiju, ali toliko snažna da više našeg puta nema… Ništa više nije kao prije…
Pođosmo prema četvrtom odjelu, raspitujući se za sobu broj 16. Ivani je bilo dugo hodati kroz nepregledne hodnike. Uzeo sam je za ruku. Još samo nekoliko trenutaka i mama će nam upaliti svijeću, ne da vidi svoje žrtve-
A ljubavi – njoj je ostao sprovod. Jeste li ikad bili na sprovodu ljubavi? Pokopavali smo žive ljude u tamnicama svoga srca. Koliko ih je bilo, zna svatko od nas. Pokopani su imali pravo glasa i mogli su se žaliti. …