Šta je to “razgovor”?

Postoje ljudi… Oni koji ti ne daju doći do riječi i oni kojima moraš kliještima čupati riječi iz usta.

Neki ljudi nemaju sposobnost da vode razgovore. Zamislite sljedeće situacije:

Prvi primjer: Dolazi vam prijateljica koja već od vrata krene toliko da melje da za kratko vrijeme stigne da ispriča svoju cijelu istoriju, svaki detalj privatnog života, svoje poglede na religiju, politiku, obrne cijeli komšiluk. Svaki pokušaj da progovorite, poklopi vas novom bujicom riječi, a ako uspijete da krenete nešto da govorite po blentavom izrazu lica jasno vidite da vas ne prati, prekida vas pokrenuvši novu temu čiji je i sama “expert” ili se sjeti važnog poziva koji mora baš tad da obavi. Posjeta se završi tako što zalupite vratima i ostajete sa osjećanjem praznine, izgubljenog vremena i totalnog nepoštovanja.

Drugi primjer: Zvoni telefon, “neko” vas pita: “Kako si, šta radiš?”, da bi onda sama odgovorila umjesto vas na isto pitanje govoreći u prvom licu jednine. Pri ovom “razgovoru” saznate sve detalje i novosti o svakodnevnici dotične osobe, njenih komšija i ukućana, da bi se i u ovom slučaju telefonski poziv završio sa osjećanjem usamljenosti, iskorišćenosti i osjećajem bijesa. Možemo reći, ponovo je održala svoj monolog.

Nažalost, uvijek su u pitanju žene…

Vjerovatno zbog pretjerane emotivnosti, takvog iskustva, ljudi se povlače u sebe i posvećuju svoju pažnju na facebook i pisanju na blogu.
Tamo mogu do mile volje da kažu šta misle i osjećaju, bez prekidanja.

Poprilično je tužno i poražavajuće saznanje da se ljudska komunikacija svela na onu vezanu za internet, a sve manje na ljudski kontakt.

Da li moramo biti “agresivni” da se borimo za svoju riječ? Zar je razgovor neka vrsta meča u kome glasniji i bezobrazniji pobjeđuje? Moramo li se mijenjati da bi se adaptirali drugima ili da ćutimo, slušamo i čekamo da ta osoba ode.

A šta je sa drugom kategorijom ljudi, koji očekuju od vas da ih bukvalno zabavite, postavljaju pitanja želeći da saznaju o vama, dok o sebi ne govore ništa. Među njima ima i onih kojima su interesovanja ograničena na samo jedno: porodica, religija ili posao.

Postoje osobe koje ne spadaju ni u jedni ni u drugu grupu ljudi. One osobe sa kojima možemo pričati, ali baš pričati satima ili blejati jednostavno ne govoreći ništa. Te osobe znaju kada da zaćute, znaju kada želimo samo da ih slušamo i da ne govorimo ništa, pravi prijatelji, sagovornici.
A, tako ih je malo…