Stanislav Feldman | Citati

Ljubav ne ovisi o ljubavi partnera i ne zahtijeva uzvraćanje pod svaku cijenu.

Prava ljubav podrazumijeva prihvaćanje.

Ljubav je stanje razvoja duha, u kojem mi prihvaćamo druge ljude, životinje, biljke i cijeli svijet kao nešto što je dato i što možemo ili prihvatiti ili ne prihvatiti.

{ads2}
Većina ljudi ima pogrešne predodžbe o ljubavi: smatraju da im druga osoba treba dati ljubav i tako ih usrećiti što je psihološka besmislica. Nitko nas ne može usrećiti, ukoliko nismo sretni i zadovoljni sami sa sobom. Naravno, ako vi učinite nešto što se meni sviđa, ja ću biti na trenutak zadovoljan i sretan, ali taj osjećaj neće imati puno veze s pravom ljubavi.

Ljubav ne može biti nesretna, ona je uvijek sretna. No, veza može biti nesretna ako se nije ostvarilo ono što smo od veze očekivali, a to su uglavnom bile posve nerealne stvari.

Ljubav se ne može ugasiti, ona uvijek traje. Prestaje zaljubljenost, želja da s nekim živimo, ali ako smo nekoga stvarno voljeli, onda ga volimo cijeli život. Taj osjećaj ostaje u nama i mi iz njega crpimo čitav život. Također je zabluda da se voli samo jednom u životu. Mi možemo voljeti više puta, jer je bit ljubavi da volimo sve ljude. Ne možete stvarno voljeti jednog čovjeka ako istodobno niste sposobni voljeti čitav svijet.

U odnosima ne smijemo glumiti i prikazivati se u drugom svjetlu, a druge ljude ne trebamo idealizirati što se upravo događa tokom zaljubljenosti kada na prvi sastanak, primjerice, dolazimo maksimalno uređeni i prešućujemo neke svoje mane, a istodobno tog muškarca ili ženu maksimalno idealiziramo zbog tih prokletih hormona. Veza između to dvoje ljudi ne može uspjeti.

Zaljubljen čovjek očekuje da ga ta njegova veza učini sretnim, a čovjek koji voli želi usrećiti partnera.
{ads3}
Imate jednu divnu scenu u filmu Casablanca, u kojoj Humphrey Bogard kaže Ingrid Bergman, kada shvati da ona voli drugog čvojeka: Nama ostaje naš Pariz. Dakle, njemu ostaje ono vrijeme u kojem je bio sretan, a on je istovremeno i sretan što je ona sada sretna, bez obzira što je s drugim. To je prava ljubav.

Zreo čovjek je onaj koji nema potrebe tražiti potvrdu svoje vrijednosti od drugih ljudi te se ne stidi svojih mana jer zna da ne postoje savršeni ljudi.

U zaljubljenosti se nezrelost jasno vidi: vidi se kako se nezreli čovjek mora prikazati idealnim, uz nezaobilazno idealiziranje partnerice, jer ipak mora i sebi opravdati zašto se toliko muči da bi ju osvojio.

Sretna veza ne može nikada biti između dvije osobe koje jedna drugoj lažu. Ako partnerica mene ne vidi kakav jesam, a ja ne vidim nju, onda na koncu mi smo potpuni stranci, a potpuni stranci teško mogu biti sretni skupa.

Ljubomoran može biti samo čovjek koji od osobe koju navodno voli očekuje da u svakoj situaciji bude onakva kakvom je on želi vidjeti, a to sa ljubavi nema nikakve veze, to ima veze s posesivnosti, egoizmom. Jer ako bi to bila definicija ljubavi, onda se ja pitam koja je definicija egoizma.

Kad smo se sreli, odmah smo se prepoznali kao ljudi koji znaju što je to prava, zrela ljubav. (Ana Žube o Feldmanu za Nacional)