Očaravajuća priča o umjetnosti i zaboravu: Kako je stari drvodjelac pronašao svjetlo u tami
Bio jednom jedan stari drvodjelac koji je godinama svakodnevno radio u svojoj malenoj radionici. Iz nje su izlazile prekrasne drvene skulpture, svaka s pričom i dušom. Međutim, s vremenom, kako su godine prolazile, stari drvodjelac je postao sve više zaboravljen od strane ljudi u gradu. Mladi ljudi su tražili moderne stvari, a stare umjetnosti više nisu cijenili kao prije.
Jednog dana, dok je sjedio u svojoj radionici, stari drvodjelac je primijetio malu djevojčicu kako stoji ispred izloga, gledajući sa divljenjem u skulpture. Njezine oči su sjajile od čistog oduševljenja. Stari drvodjelac izišao je van i upitao je: “Što te toliko zanima, djevojčice?”
Djevojčica mu je odgovorila: “Vaše skulpture, gospodine. Tako su prekrasne i izgledaju kao da imaju svoje priče.”
Drvodjelac se nasmiješio i rekao: “Dolaziš iz sličnog vremena kao i moje skulpture, djevojčice. Teško je naći one koji cijene stvari koje su stare i koje imaju dušu.”
Djevojčica je tada rekla: “Ali ja cijenim, gospodine. Vaše skulpture su prekrasne, iako nisu moderne. Mogu osjetiti ljubav i priču u svakoj od njih.”
Stari drvodjelac je shvatio da je istinska vrijednost njegovog rada bila u tome što je dotaknuo srca onih koji su bili spremni vidjeti ljepotu i dušu u njegovim skulpturama, bez obzira na to što je ostatak svijeta zaboravio. U tom trenutku, osjetio je olakšanje i radost u svom srcu, znajući da njegovo djelo nikada neće biti potpuno zaboravljeno dok god postoji barem jedna osoba koja cijeni istinsku ljepotu i umjetnost.