Najobičniji susret

– Hoćete govoriti o nekome koga sam jučer vidjela na stanici? Uvjeravam vas da je bio najobičniji susret.

On osjeti bol primijetivši da se ona ne usuđuje da kaže ime onoga o kome je govorila.

– Tereza, on nije došao radi vas? Nije li vas on nagnao da mi na obali Arna kažete “Ne mogu!” On vam nije ništa?

– Uvjeravam vas da me ni u kom pogledu ne zanima i da ne shvaćam što možete misliti.

– Žena ne može biti ljubomorna na isti način kao i čovjek, niti osjetiti ono što nama daje najviše patnje.

– Ništa o tome ne znam. Zašto?

– Zašto? Zato što u krvi, u mesu žene nema onog ludog i plemenitog bjesnila za posjedovanjem, onog starinskog instinkta od koga je čovjek stvorio pravo.

Čovjek je bog koji svoje stvorenje hoće cijelo. Od nezapamćenih vjekova žena je stvorena za diobu. Naše strasti određuje prošlost, tamna prošlost. Već smo bili tako stari kako smo se rodili! Ljubomora je za ženu samo povreda samoljublja. Kod čovjeka je to mučenje duboko kao moralni bol, stalno kao fizička bol… Pitaš zašto? Zato što si ti usprkos mojoj podčinjenosti i mom poštovanju, usprkos strahu koji mi ulijevaš, materija, a ja ideja, ti stvar a ja duša, ti glina a ja majstor! Što je smjerni i grubi grnčar kraj lijepe amfore? On je bjedan. Jest, ja sam ljubomoran. Znam dobro što je u mojoj ljubomori. Kad je ispitujem, nalazim u njoj nasljedne predrasude, gordost divljaka, bolesnu osjetljivost, smiješu glupe sile i svirepe slabosti. | Anatol Frans