Momo Kapor | Citati

Čovjek može naći koliko god hoće prijatelja s kojima će pričati, ali malo je onih s kojim će šutjeti.

Usamljenost nije u tome što smo sami, nego u tome što ne postoji ništa za čim čeznemo.

Mnogima bi se dopao da se nisi trudio dopasti svima.

Nikada nemamo dovoljno vremena za one koji nas vole, već samo za one koje mi volimo.

Zvijezde padaju i danju, samo to mnogi nisu u stanju vidjeti.

Ipak nisam pobijeđen sve dok ne priznam poraz, a ja ga još ne priznajem.

Čovjek može reći kako mu život nije promašen ako može bar jednu jedinu stvar uraditi bolje od drugih.

Danas svatko ima mobitel, ali mnogi nemaju koga telefonirati. Nikada sastaviti sva dobra!

U zemlji slijepih jednooki čovjek je kralj.

Mijenjam buduće blagostanje za nekadašnju nadu.

Svi oni, koji traže nešto važno, nešto dragocjeno, nešto što su davno izgubili, koračaju na isti način. Poznat ćete ih po tome što ih na ulici ništa drugo ne zanima : samo gledaju ispred sebe, samo gledaju i traže, traže…

Ljubav… Ona je teška kao bolest i kada čovjek ima sreće da je preživi, zauvijek mu ostanu ožiljci koji probadaju u određeno vrijeme; pri pomenu nekog imena, u nekom blijedom predvečerju, uz muziku koju smo nekada zajedno slušali, čak i pri letimičnom pogledu na ulični sat pod kojim smo se sastajali.

A što je to– ljubav? Kad gledaš u zvijezde bez razloga i kad podijeliš žvaku i kad pokloniš cvijet i ustupiš ljuljašku u parkiću kada je na tebe red da se ljuljaš! Kad onome koga voliš daš jedan griz i kad podijeliš s njim gumicu za brisanje na dvoje i kad mu daš jedan liz! Kad nacrtaš srce i unutra upišeš vaša dva imena. Ako to nije ljubav, ja onda, stvarno ne znam što je!

Postoje beznačajna, siva, prljava i sumorna mjesta, za koja nas nekim čudnim slučajem veže ljubav.Nalazimo bezbroj misterija u kakvoj trafici, osjećamo strašnu tajnu iza odškrinutog prozora na periferijskoj straćari, a neki nasip pokraj željezničke pruge, zarastao u korov, postaje nam očajnički cilj kome se omađijano vraćamo čitavog života.Kakvo je to prokletstvo?
S druge strane, postoje gradovi čuveni zbog svoje ljepote, ali nam ne znače baš ništa, jer ih nikad nije ozarila naša ljubav, neki tajni smisao. Koračamo kroz njih zijevajući od dosade. Krivica nije do tih gradova– ona je u nama. Zbog toga, najpametniji ljudi i ne putuju. Sjede na trgu na kojem su se rodili, i čekaju da svijet dođe do njih.

Traži se jedna polovna nedjelja, bez vijesti o nesrećama i ratovima! Traže se prijatelji, makar dotrajali, svi oni iščezli, raseljeni, izgubljeni, poženjeni, traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, dio po dio: dijelove našeg vremena, naše ljubavi, traže se kako bi vratili ljubav!

Tražimo neke slične ptice, ali njih nema u našoj prosječnoj građanskoj sredini. Ipak, osjećamo da negdje postoje neka divna, pametna stvorenja koja će jedne večeri sletjeti u naš mali pakao i izbaviti nas bijede i poniženja.

Postoji jedan jutarnji čas poslije svake neprospavane noći kada se dodirne samo dno grijeha. To je onaj trenutak kada se na usnama osjećaju posljedice duhovitih dosjetki, a u grlu skrama gorčine od ludorija i ispovijesti, da ne govorimo o grižnji savjesti dok se gleda pošteni narod kako upravo odlazi na posao.

Čovjeku se obično događa ono od čega ima najveći strah. Jer, to ne postoji nigdje, osim u njegovoj glavi. Onda izađe iz glave, uobliči se, izazove sudbinu i dođe. I to je dobro. Inače bi se čitava stvar pretvorila u rutinu. A navika, što je? Neka vrsta smrti.

Nije li umjetnost zaista pokušaj odgađanja smrti ili način kako bi se stekla neuzvraćena ljubav? Zbog čega bismo, inače, pisali, crtali, gravirali, ako ne da ostavimo neki trag o svom bijednom, kratkotrajnom postojanju na ovoj planeti– jedan skroman trag među mnoštvom drugih tragova, koji se dopunjuju i govore o stalnom ljudskom pokušaju da se nadigra i nadživi prolaznost i zaborav.