Moja malena…

“Prvi put, vidio sam je u diskoteci, tj. vidjela je ona mene. Vjerovatno je ne bih ni primjetio u toj gužvi i sveopštem haosu da njene oči nisu bile prikovane za mene.

A takve stvari se instinktivno osjete, zar ne?!
Počeo sam da se vrpoljim, osjećam trulo. OK je to sto se zagledala, što ima neki svoj trip – pa ovo je

Čovječe, pa ona mi prilazi! Kao u magnovenju, vidik mi se muti i poput osnovca počeh da se preznojavam. Zapljusnuo me je miris divljih jagoda. Povukla me je na stranu i zaplesasmo.

Odjednom mi se upalila lampica – pa ovo je klinka za kojom je Laza bio otkinuo. Je… a ona sad startuje mene. Ipak ja pripadam onoj staroj feli i sve ove novotarije tipa “priđi ti njemu” kod mene izazivaju blage mučnine u stomaku. I klatimo se čitavu vjecnost, čini mi se, a ona ćuti. Pa mogla bi nešto i da kaže, ili je sad odjednom stidljiva pa to očekuje od mene. Ove današnje klinke su prava napast.

Dobro, onda, ja ću da počnem:
– Znaš, ti se ne sviđas meni, već mom drugu.
Očekivao sam bar malo razočarenja, bar malo tuge u tim zelenim okicama, a ona me je pogledala tako da je temperatura u prostoriji naglo pala ispod nule. Smrzao sam se!

– Meni se ne sviđa ni jedan od vas dvojice – drsko je odgovorila.

– Pa dobro, de. A, u koji razred ideš?

– Možeš li da ućutis na tren, da bar čujem kraj pjesme, ako ništa drugo.

Nema, klinka je opasna i odlučih da joj ispunim želju. Bilo je to posljednje što smo progovorili jer je ona odmarširala poslije završetka pjesme i nikad me više u toj svojoj uobraženosti nije konstatovala – bar da sam ja primjetio!
A klinka, sem sto je bila stvarno slatka, imala je nešto u sebi – nešto što mi nije davalo mira.

Viđao sam je često po gradu sa drugaricama. Nekada bismo sto do stola sjedili u kafiću: slušao bih njen smijeh, umijeće šoljnog gatanja, pokušavao da uhvatim njen pogled, bar onaj slučajni – ali nista. Ona bi odlazila, a ostajao bi miris divljih jagoda da me proganja i muči.

Prolazile su godine.

Porasla je – razvila se i postala prava ljepotica. Ne ona klasična, obična, po svemu, pa i ljepoti, bila je drugačija… Često sam je sretao sa nekim razbacanim tipovima. Oni je grle, ona se diskretno izmiče, oni joj šapću na uvo, a ona na te baljezgarije uzvraća onim praznim osmijehom, ugađaju joj do sitnice, a njene usne bi se samo razmaknule da propuste ono dosadno i otrcano “hvala”. Mnogima je bila ili potajna želja ili izazov. Nekima za noć, nekima za dvije, vjerovatno mnogima i zauvijek… Status face sa kojom bi bila nije se lako mogao zaključiti: da li je brat, dečko, drug, sponzor – prema svima se ponašala isto. Koliko je izgledom privlačila, toliko bi svojom drskošću, bezobrazlukom i rezervisanošću znala da odbije.

Shvatili ste, zar ne, čemu ovo detaljisanje – zakleti ženskaroš i pivopija se upecao!
Međutim, nisam se trudio nešto posebno da joj skrenem pažnju. Znao sam da što više budem trčao za njom, ona će se više folirati.

Godinama, čekajuci da poraste, navikao sam da živim sa onim što osjećam, a da mi to ne predstavlja opterećenje i pakao, već baš suprotno – unosilo je neku harmoniju u moj život i ispunjavalo me predstavljajući nešto bez čega bi mi život bio jednoličan i monoton. Možda se ta ljubav najviše izrodila iz činjenice da je gotovo nedostupna i prva koja je bila toliko smjela da mene i sve poput mene spusti na zemlju ostavljajući nas da u bjesomučnom trku kaskamo za njom.
Normalno, postojale su druge. Upotpunjavale moj usamljenički život, bile mi stvar… ali ja sam na neki svoj način ostajao odan mojoj Malenoj i čekao. Strpljivo, kratko – zato što sam znao da ne čekam uzalud. Jednostavno sam predosjećao!

Žurio sam kući sa plaže da gledam utakmicu. Nagli okret i PAF! Stajala je tu, kraj mene, preplanula u bijelom bikiniju dok su joj iz očiju sijevale varnice. Kornet od jagode, polako se topio na asfaltu.

– Izvini… Evo, ako hoćeš, kupiću ti dva nova. Garantujem da će imati isti ukus, samo ako me ne ubiješ prije toga.

Bijesno je frknula i okrenula mi leđa. Sjeo sam u kola i posmatrao je! Nisam mogao da vjerujem – pa ona se okrenula! Gledala me je koketno, dok joj je oko usana titrao jedva primjetan osmjeh. To mi je ulilo nadu i konačno sam se odlučio za NEŠTO konkretnije: ovog puta pravi pravcati NAPAD. Znao sam napamet gdje, dokle i s kim izlazi.

Jedno veče, čekao sam je na parkingu ispred diskoteke do 3 i 30h, a nje još nije bilo. Taman upalih auto u namjeri da krenem, kad noćnu tišinu prekinu glasan i zarazan smijeh. U grupi djevojaka koja je dolazila, bila je i ona.

– Laro – zastala je i okrenula se.
– Dodji – za trenutak je stajala u totalnom iznenadjenju i zbunjenosti, da bi samo sekundu kasnije zauzela onaj prkosni stav u fazonu “ako ti trebam dođi”.
– Daj, bre, neću ti ništa! Samo da ti vratim što ti dugujem.

– Ti meni?!

– Da.

Prilazila je polako, primjetno se dvoumeći. Svaki tren mi se činilo kao vječnost, jer je uvijek postojala i ta, priznajem, najočekivanija mogućnost da me ispali i ode. Ipak, ženska radoznalost je prevladala i korak joj se ubrza.

– Pa ti si lud – vragolasto me je pogledala i nastavila da se smješka.

– Mislim da je čak ukusniji od onog tvog korneta, mada, nemoj mi vjerovati na riječ, jer ga nisam probao. Ustvari, ni ne volim ga…

Rekla je “hvala” i krenula da ode. E, nećeš!

– Izvini, ali da nisi nešto primjetila?

– A sta to? – osinula me je već pomalo nervoznim pogledom.

– Samo je polovina tvoja – druga je od čokolade. Možeš me sačekati da ja pojedem čokoladu ili mi praviti društvo.

Nećete mi vjerovati ljudi, ali sve sam u toj svojoj malodušnosti oćekivao osim tog “važi”.
To veče se odužilo. Sjedili smo u kolima, jeli njene jagode i moju čokoladu, smijali se… Onaj oklop uobraženosti i hladnoće je nestao i tu pored mene je sjedilo jedno ljupko, duhovito i slatko stvorenje. Slatko kao te njene jagode. Ali, ja stvarno ne volim jagode.
I od tada je počelo naše druženje. Nisam htio ništa da ubrzavam, da je ne uplašim. Uostalom, bilo nam je lijepo i kao prijateljima.
Sjedili smo na obali i po običaju lizali sladoled. Nešto sam se zamislio. Ona je to iskoristila i počela de me macka sladoledom po licu.

– Iki, o čemu to razmisljaš?

– Sad cu te ubiti! – i uzeh da joj se svetim na isti način.

Ali, ne da se ona! Izvija se kao zmija, prosto klizi iz ruku, vizljasta, neštasna kao djevojčica.
Eh, moja Malena… I ko zna dokle bi ta borba trajala da slučajno nije okrznula svojim usnama moje. Zastali smo dok su nam glave bile na sasvim maloj udaljenosti. Nesto jako i nesavladivo, raslo je u meni i lišavalo me samokontrole.
Poljubio sam je! Ovaj put namjerno, požudno! Za čudo božije, uzvratila mi je! Te njene medene usnice su se otvarale i ljubile me tako čedno, nježno, da sam se tu, na plaži, topio kao običan “rumenko”. Zatim se trgla, ustala i krenula. Ponašala se normalno, kao da se ništa nije desilo! Na sva moja nijema pitanja, samo je lupeški prokomentarisala:

– Shvatiću ovo kao prijateljski poljubac.

Otpratio sam je kući. Stajali smo ispred zgrade, a onaj đavo u meni nije davao mira mom jeziku.

– E, Laki… A jel bi mogla sad ti mene da poljubis onako… Mislim, prijateljski!

– Pa normalno da bih!

Ona je odlepršala, a ja sam ostao zatvorenih očiju, smijući se sam sebi sa jednim prijateljskim poljupcem na obrazu.
E, stvarno ne mogu definisati šta smo tada bili. Ni prijatelji ni ljubavnici – valjda postoji nešto između.
Tako je to naše “između” trajalo nekih 6-7 mjeseci. Nestajala bi na 2-3 dana, ponekad i puno više. Bez poziva, poruke… Van dometa, bez traga, glasa…
Kao objašnjenje, dobijao sam samo: “Ma iskrslo mi nešto”, “Pusti me, bre, obaveze!”, “Ne pitaj me, ludnica!”
Kasnije sam se umorio od pitanja i naučio da se borim sa ljubomorom. Jednostavno, postepeno sam tome prestao da pridajem važnost, jer sastanci poslije tih njenih “ekskurzija” su ionako bivali sve bolji i zanimljiviji.

– Iki, ajde siđi. Dole sam na obali. Čekam te… Ali požuri!

Sanjivo pogledah na sat – 4.00h! Pa ona je definitivno odlijepila! Sad ću svašta da joj kažem. Kakav je to način?! Ne javlja se 7 dana, pa onda u 4 ujutru!

– Pa, gdje si, bre, ti? – išla mi je u susret.

Uslijedio je dug i strastan poljubac dok su joj se oči caklile.

– Da li sam ja to nešto propustio u međuvremenu?

A atmosferi je bilo nekog naboja, nečeg sto je opijalo i uzbuđivalo. Noć je bila vrela (eto i taj kliše je provjeren kao tačan), a ona je stajala u bijelom bikiniju obasjena mjesecom – ni sam ne znam… Ili je prosto sama sijala kao što anđeli sijaju. Nemoguće kad je bila moja đavolica. Uslijedilo je prskanje, pa kupanje. Dopuzali smo do obale. Sve, moji ljudi, sve je počelo od sasvim obične radnje (zato ubuduće pazite šta radite).
Sklonio sam joj kosu sa ramena, pa je onda pogledao onim značajnim pogledom, pa poljubio… Pa… Ma pretpostavljate. Savladani eksplozijom onog što smo uporno potiskivali, valjali smo se tu, na obali, kao dva slijepljena crijevca – kako bi vam to dočarao Ike, Balkanac.
Šalu na stranu, bilo je to moje najbolje iskustvo. Sve moje dotadašnje ribe, bile su tigrice u krevetu, strašne, dinamične i vatrene. Sa Larom je sve išlo polako, nježno, spontano. Ono sto me je, moram priznati, iznenadilo i oduševilo jeste da joj je to bio prvi put…
Za godišnjicu sam joj poklonio 10 dana u Budvi. Možete pretpostaviti kako se moje slatko oduševilo.
Plaža, diskoteka, more, a onda ONA, JA i NOĆ. U krevetu je postajala pravi kameleon. Kao da je čitala moje trenutne želje. Išla je iz krajnosti u krajnost. Nekada sam imao osjećaj da u naručju držim dijete, a nekad divlju mačku. Vodili smo ljubav na plaži, podu, ispod tuša, na francuskom, italijanskom, šaptala je nježno, vatreno, dvosmisleno, izluđujuće. Sa njom nikad nisam znao na čemu sam, šta me očekuje sutra. Lijepa kao boginja, a grešna kao najveće preljubnice. Moje malo savršenstvo.

Poslije prvih 7 dana, javili su mi da mi je poginuo brat. Neko odvratno tupilo probadalo mi je grudi. Nagazio na minu…

– Ivane, idem i ja…

– Ne. – Ivane, moram da idem i ja!

– Ne, Laro, ti ostajes ovdje…

Prvi put u zivotu, viknuo sam na nju. Gonjen osjećajem krivice, tada, kada mi je najmanje bilo do nježnosti, zgrabio sam je za ruku i zagrlio onako uplašenu, krhku, vjerovatno u većem šoku od mog.

– Ti mi trebaš ovdje kad se vratim. Ja ne mogu podnijeti da ostanem i gledam tu crninu.

Tako je i bilo. Za bratom nisam prolio nijednu suzu. Srce mi se cijepalo, kad su ga, tj. ono što je ostalo od njega, stavljali u raku. Užasan bol, nepodnošljiv, a obrazi mi suvi!
Sjećam se jednom me je pitala da li je tačno da muškarci poslije vođenja ljubavi imaju potrebu da se ispovjedaju.

– Ne znam – rekao sam – do sada nisam bio sa muskarcem.

Ležala je tu, kraj mene. Pokušavala je pogledom da razbije čauru u koju sam se uvukao. Gotovo mehanički prelazi rukom preko mojih grudi: gore – dole, gore – dole.
Tu mučnu situaciju prekide šapatom:

– Ja ne znam kako to boli i neću se pretvarati i govoriti kako će proći, da niko ne živi vječno… Ali mogu naslutiti da ono kroz šta prolaziš je strašno. I ako ti to nije, možda, neka utjeha, sada i znam da nema smisla ovo što govorim, tu sam ja, koja te voli, iskreno i puno, puno…
I nikad te necu ostaviti. Bez obzira na sve NIKAD! OBEĆAVAM…

Okrenuo sam se ko oparen. Začas sam ustuknuo. Privukao sam je sebi i zagrlio. Snažno, snažno – iz nekog instinktivnog straha da i nju ne izgubim.
I zaridao sam! Neko vrijeme me je ćutke milovala po kosi, a onda je i ona zaplakala. Bio je to prvi put da je rekla da me voli.

Ovo je trebalo da bude priča sa sretnim krajem. Bar što se nas dvoje tice. Sad sjedim ovdje i pišem, čemeran, propao sa onom sjetom starca kog je u životu svašta gazilo. Pišem vam kraj.

Išla je sa drugaricom, kolima, u neku vikendicu, na rođus žurku. Samo je stala da nađe neko grmlje. Onako svojeglava, nikada nije gledala lijevo, ni desno. Pretrčavala je put nešto dovikujući i samo jedna duga, mučna silina slepera i – nje vise nema!

Slavlje se pretvorilo u sahranu.

Kada su mi javili, čini mi se da sam dva sata stajao kao skamenjen pored telefona. U glavi mi je odzvanjao njen smijeh, a riječi poput mašine su tupo rezale, surovo vraćajući u stvarnost: “Život je pi*ka, život je pi*ka…”
Kad sam se osvijestio, nepodnošljivi bijes je rastao u meni. U ustima, nakon svega, mogao sam da osjetim samo ukus gorčine i jada. Poput životinje, porazbijao sam sve po kući i istrčao napolje.
Snijeg, hladnoća – ništa nisam ni osjećao ni primjećivao. Samo jedan cilj – sam po sebi jasan i logičan. Upao sam u njen stan i počeo da vrištim:

– Laro, Larooo!

Svi su me gledali zgroženo. Njena majka je drhtala, histerično ponavljajuci: “Nje više nema sine, nema!”, ni sama ne vjerujući, sa nekom smiješnom nadom u očima…

– Lažete, svi vi lažete! LAŽEETEEE!

Van sebe, tresao sam jadnu zenu. Njen muž, cika Peca je skočio, uhvatio me za mišicu i ošamario.
Za tren, došao sam sebi, da bih odmah zatim, pao sklupčan na pod i grčevito se tresao u navali jecaja, nemoći i ništavila.

– Nje VIŠE NEMA… – ponavljao sam u bunilu.

Jedan vremenski period, totalno je bio izbrisan iz mog pamćenja. Znam samo da sam se jednog jutra probudio u njenoj sobi, u njenom krevetu i sve je počelo polako da mi se vraca i nanovo ranjava i boli. Prenerazio sam se kad sam saznao da je sahranjena. Prokleti bili, nisu mi dali ni da se oprostim od nje…
Sa bocom votke, uputio sam se na njen grob. Tu sam legao i lokao. Sa svakim gutljajem, pio sam gorčinu, suze i stvarao podnošljivu iluziju da ubijam bol!

Od tada bile su svakakve. Plavuse, crnke, lijepe, ružne, mršave, debele. Sve sam koristio za jednu noć; odnosio se prema njima kao prema smeću jer nijedna nije mirisala na jagode i ljubila tako slatko. I nijedna nije bila moja pametnica, i moje dijete, i moja ljubavnica. Mrzio sam ih sto su žive, jer sve su gore, a nju, koja je bila toliko savršena, uzeo je prokleti Usud! Stekao sam reputaciju manijaka, siledžije. Tukao sam i dobijao batine. Eh, moja Malena, kao da je bilo važno…

A ona! Bila je tu, kao moja sijenka. Kao pasce koje sam šutirao, a ono se iz ko zna kojeg razloga stalno vraćalo. Ispocetka samo poznanica, zatim psiholog. Uobrazila da zna kako mi je, da moze da mi pomogne. Oženio sam se njom… Ali nemoj misliti da sam te izdao, anđele moj! Bio je to pokusaj očajnika da sredi nesredivo, bar prividno zalijepi komadiće svog beznačajnog života i progura dalje. Pustio sam je da živi u zabludi kako te je istisnula iz moje glave i srca. Ali shvata ona da nije i da su uzalud sve te njene priče. Shvatila je onog trena kad se rodila naša djevojčica, NAŠA, anđele – moja i tvoja! Jer nema ništa njeno! Ima tvoju kosu, tvoje oči, usnice i mirise na jagode.
Ne, ne uobražavam. Kad bi je samo vidjela… Vidjela si je, ti, prevarantkinjo moja! Dala si mi razlog da živim, da me mučiš da ti još ne dođem. Kao onda kad si odlazila i ostavljala me da čekam u neizvjesnosti i sa bezbroj pitanja na koja se nikad nisi potrudila da mi das bar jedan jedini odgovor…
Moram da zavrsim…
Plačem… Mora da se sad onako vragolasto smješkaš, jer pišem novinama koje si tako rado čitala. I sad, tamo gore, likuj, jer si od jednog nepopravljivog Balkanca napravila ovakvog pekmezu i romantičara. Nisam ja ovo pisao, maleno moje, to je moje srce, koje nije stiglo da ti kaze u oči puno stvari koje ga sad tište i bole. Srce koje je gotovo svenulo otkad si mi ti otišla; otkad sam te izgubio – kako to užasno zvuči… Ne… Znam da znaš: naša priča nema tužan kraj. Čekaj me, jer čim dođem, znam, našoj sreći neće biti ravna nijedna ovozemaljska… “