Knjiga žalbi | Mudre priče

Tu sam gdje sam, i ponekad, kad otvorim oči kako bih na tren, dva zbrisao iz svog filma,
bacim pogled na veliku zastakljenu sliku ulice u čijem se okviru neprestano smjenjuju prizori.

Stakla knjižare su, inače, malo zatamnjena, tako da svi koji prođu ispred njih ne odolijevaju samozaljubljenosti;


obično zagledaju lice ili odjeću, pažljivo popravljaju neposlušni pramen kose ili čvor na kravati,
narcisoidno pilje u svoj lik, procjenjujući ga u prolazu,
žene ovlaže usne, isprobaju neki novi zavodljivi pogled iskosa, ne znajući da ih promatram.

Koliko nesigurnosti izmiješane sa sjetom!
Kako izgledam?
Jesam li privlačna?

Dok ih tako gledam skriven bljeskom izloga, nevidljiv sve dok ne priđu sasvim blizu stakla,
čini mi se da je čitav svet napolju samo jedan ogromni glupi akvarijem,
u kome se čudni primjerci čovjekolikih riba love, preganjaju, progone, proždiru, hrane u hodu, razmnožavaju… |Momo Kapor