Karl Marx | Citati

Filozofi su svijet samo različito tumačili, ali radi se o tome da ga se izmijeni.

Kao vrijednosti, sve su robe samo određene mjere vremena opredmećenog rada.

Kao što vjeroispovijest ne stvara čovjeka, nego čovjek vjeroispovijest, tako i ustav ne stvara narod, nego narod ustav.

Religija je samo iluzorno sunce koje se kreće oko čovjeka dotle dok se on ne kreće oko sebe samoga.

Način proizvodnje materijalnog života uvjetuje proces društvenog, političkog i duhovnog života uopće. Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, već obratno, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest.

Pariška komuna bila je, u biti, vladavina radničke klase, proizvod klasne borbe, proizvođača protiv prisvajačke klase, konačno pronađen politički oblik u kojem se moglo izvršiti ekonomsko oslobađanje rada.

Pošto je profitna stopa “stimulans kapitalističke proizvodnje”, njen pad usporava stvaranje novih nezavisnih kapitala i pokazuje se kao prijetnja za razvoj kapitalističkog procesa proizvodnje, zapravo potiče hiperprodukciju, špekulaciju, krize, višak kapitala istovremeno s viškom stanovništva. (Kapital)
Prva granica kapitalističke proizvodnje jest sam kapital, jest to, što se kapital i samooplođivanje njegove vrijednosti ispoljavaju kao polazna i završna točka, kao pobuda i svrha proizvodnje; što je proizvižodnja samo proizvodnja za kapital, a ne obrnuto, da su sredstva za proizvodnju naprosto sredstva za sve širi životni proces za društvo proizvođača.

Religiozni odraz stvarnog svijeta može se izgubiti tek onda kad odnosi praktičnog svakodnevnog života budu iz dana u dan pokazivali ljudima prividno razumne odnose među njima i prema prirodi.

Revolucijama je zapravo potreban jedan pasivan elemenat, materijalna osnova. Teorija se ostvaruje u jednom narodu samo ukoliko odgovara ostvarenju njegovih potreba.

Sa stalnim opadanjem broja kapitalističkih magnata koji nasilno prisvajaju i monopoliziraju sve prednosti tog preobražnog procesa raste masa bijede, pritiska, ropstva, degeneracije i eksploatacije, ali i revolt radničke klase koja stalno nabujava i koju sam mehanizam kapitalističkog procesa proizvodnje školuje, ujedinjuje i organizira. Kapitalov monopol postaje okov za način proizvodnje koji je s njim i pod njim procvjetao. Centralizacija sredstava za proizvodnju i podruštvljaljanje rada dostižu točku na kojoj više ne mogu podnositi kapitalističku ljusku i razbijaju se. Kuca posljednjiu čas kapitalističkog privatnog vlasništva. Eksproprijatori bivaju eksproprirani.

U akcionarskim je društvima funkcija odvojena od vlasništva kapitala, a kao posljedica toga i rad je potpuno odvojen od vlasništva sredstava za proizvodnju i od viška vrijednosti. Ovaj rezultat najvišeg razvitka kapitalističke proizvodnje je nužan momenat prijelaza radi pretvaranja kapitala u vlasništvo proizvođača, ali ne više kao privatnog vlasništva pojedinačnog proizvođača, kao neposrednog društvenog vlasništva. Osim toga, to je momenat prijelaza na pretvaranje svih funkcija koje su u procesu reprodukcije još povezane sa vlasništvom kapitala, u jednostavne funkcije udruženih proizvođača, u društvene funkcije. (Kapital)
Ako prilike čine čovjeka, onda valja prilike učiniti ljudskima.

Darwin je privukao pažnju na povijest prirodne tehnologije itd., na stvaranja biljnih i životinjskih organa kao instrumenata za proizvodnju u životu bilja i životinja.
Zar povijest stvaranja organa društvenog čovjeka, koji čine materijalnu osnovu svake pojedine društvene organizacije, ne zaslužuje jednaku pažnju? I zar ne bi ovu bilo lakše napisati, jer kako Viko kaže, povijest ljudi razlikuje se od povijesti prirode po tome što smo onu pravili mi, a ovu nismo? Tehnologija otkriva aktivan stav čovjekov prema prirodi, neposredan proces proizvodnje njegova života, a s tim i društvene prilike u kojima živi i društvene predodžbe koje iz njih izviru. Čak je i svaka povijest religije nekritična ako ne uzima u obzir ovu materijalnu osnovu. Doista je mnogo lakše putem analize naći zemaljsku jezgru religioznih maglovitosti, nego obratno, iz datih određenih stvarnih životnih prilika izvesti njihove vjerske idealizirane oblike. A ova posljednja metoda je jedino materijalistička, dakle, znanstvena. Mane apstraktnog prirodno-znanstvenog materijalizma, koji isključuje povijesni napredak, opažaju se na apstraktnim ideološkim predodžbama njegovih prvaka čim se usude izaći iz svoje stručnosti.

Bez suprotnosti nema napretka: to je zakon koji je civilizacija dosada slijedila.

Demokracija je riješena zagonetka svih ustava.

Povijest cijelog dosadašnjeg društva jeste povijest klasnih borbi.”

Jedina misao despotizma jest preziranje čovjeka, oduzimanje čovjeku čovječnosti; i ta misao ima pred mnogim drugim mislima tu prednost što je ujedno i činjenica.

Despotizam vidi čovjeka uvijek lišenog dostojanstva. Ljudi se utapaju u glibu prostog života pred njegovim očima i za njega samoga.

Religija je uzdah ucviljena bića, duša svijeta bez srca, kao i duh prilika bez duha. Ona je opijum naroda.

Tajna je opći duh birokracije.

Povijest se uvijek ponavlja dvaput; prvi put kao tragedija, drugi kao farsa.