Herman Hesse | Citati

Mudrost se ne može reći. Mudrost koju mudrac pokušava kazati, zvuči uvijek kao ludost.

Ozbiljnost nastaje zbog precjenjivanja vremena! Ali u vječnosti vrijeme ne postoji, vječnost je samo trenutak, taman dovoljan za jednu šalu.

Svijet je lijep kada se promatra bez želje za traganjem, jednostavno, kao dijete.

Ništa nije bilo, ništa neće biti, sve JESTE, sve ima svoje bivanje i sadašnjost.

Svi grijesi u sebi već nose oproštaj.

Ne valja kada čovječanstvo prenapreže mozak i pomoću razuma pokušava uređivati stvari koje uopće nisu pristupačne razumu. Tada se rađaju ideali kao što su ideali Amerikanaca ili Boljševika, koji su, i jedni i drugi neobično razumni, ali koji ipak vrše nasilje i pljačku nad životom, jer ga tako naivno upropašćuju. Slika čovjeka, nekada visok ideal, počinje se pretvarati u kliše. Možda ćemo je mi luđaci oplemeniti.

Ako nekog mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima. Ono što nije u nama samima, to nas ne uzbuđuje.

Sretni smo samo onda kada od sutrašnjeg dana ništa ne tražimo, a od današnjega sa zahvalnošću primamo ono što nam nosi.

Bog nam ne šalje očaj da bi nas ubio, već da bi nov život u nama probudio.

…imamo u duši i sve ono što je ikada živjelo u ljudskim dušama. Svi bogovi i đavoli koji su ikada postojali….svi se oni nalaze u nama, tu su kao mogućnosti, kao želje, kao izlazi.

I najnesrećniji život ima svojih sunčanih časova i, pod pjeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće. (Stepski vuk)

Ja sam odabrao put egoista ili vjernika, pa obaveze prema vani smatram sporednima u odnosu na one koje dugujemo vlastitoj duši.

Mi možemo razumjeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači sebe samog. (Demian)

Mržnja prema samome sebi dovodi do iste stravične osamljenosti i očaja kao i pretjerani egoizam.

Nije sreća biti voljen. Svako voli sebe, ali voljeti drugog, to je sreća!

Nikada nisam živio bez vjere i ne bih niti dana bez nje mogao, ali sam cijeli svoj život mogao bez crkve.

Ništa na svijetu nije čovjeku odvratnije negoli da pođe putem koji ga vodi njemu samome!

Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti… Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time…

Postoji neko zlo među ljudima koje ih sprečava da se udružuju i nagoni ih da između sebe otvaraju ponor. Jedino ljubav može da ih natjera da taj jaz premoste.

Samoća je put kojim sudbina želi čovjeka dovesti sebi samome.

Silnik propada zbog sile, gramzivac zbog novca, pokorni propada služeći, a onaj koji traži nasladu propada zbog slasti. (Stepski vuk)

Srećan je ko umije da voli.

Svaka inteligentnija vrsta humora započinje time da čovjek samoga sebe ne shvaća ozbiljno.

Šta je stvarno živ čovjek – o tome se danas zna manje no ikada, pa se tako i na gomile strijeljaju ljudi, od kojih je svaki dragocjen, neponovljiv pokušaj prirode.

Što više ljubimo i darujemo se, to više naš život zadobiva smisao i vrijednost.

Većina ljudi ne želi plivati prije nego to i umije. Zar to nije duhovito? Naravno da ne žele plivati! Ta rođeni su za tlo, ne za vodu. I naravno da ne žele misliti; ta oni su stvoreni za život, ne za mišljenje! Tako, a ko misli, ko od mišljenja pravi glavnu stvar , taj u tome može doduše daleko dospjeti, ali takav je pak tlo zamijenio vodom, a u njoj će se jednom utopiti! (Stepski vuk)

Zakon ljubavi nije zapovijed nego poziv na sreću.

Život svakog šovjeka je put ka samome sebi, pokušaj puta, nagovještaj staze. Nijedan čovjek nikad nije bio potpuno i do kraja on sam; ali svaki ipak teži da to postane, jedan mutno, drugi svjetlije, svaki onako kako umije.

Heroj je onaj ko ima hrabrosti za svoju sudbinu.

Ljubav ne postoji zato da nas usreći. Ja vjerujem da postoji zato da nam pokaže koliko možemo izdržati.

Zaista nitko nije mudar tko ne poznaje mrak

Kad se drvetu potkreše krošnja, iz stabla izbijaju novi izdanci. Tako se često i duša oboljela u cvatu vraća u proljetno doba začetka i djetinjstva prožetog slutnjama, kao da će tu otkriti nove nade i nastaviti prekinutu nit života. Izdanci sočno i naglo bujaju iz stabla, ali je to samo prividni život i iz njega nikad neće izrasti krošnja.