Georg Wilhelm Friedrich Hegel | Citati

Apstraktni identitet sa sobom još nema života… Nešto, dakle, ima život samo ukoliko sadrži proturječnosti u sebi i ima snage da može proturječnost u sebi obuhvatiti i zadrži je.

Bolje je boriti se i gubiti bitku nego nikada se ne izboriti.

Povijest ima tendenciju ponavljati se: prvi puta kao tragedija, drugi put kao farsa.

Povijest svijeta je napredovanje svijesti o slobodi.

Ono što bi trebalo biti, a nije – to nema istine.

Poslušnost je početak svake mudrosti.

Prava je budala čovjek kome traže njegovo iskreno mišljenje, i on im ga daje.

Pred čovjeka se zaista postavljaju ogromni zadaci.

Prirodno pravo je sloboda, a dalje određenje istog je jednakost pred zakonom.

Poznavati svoje granice znači umjeti žrtvovati se.

Prijateljstvo može postojati samo među onima koji su po moći jednaki.

Rane duha zacjeljuju, a da njihovi ožiljci ne ostaju.

Sve je, ovdje, za trošenje.

Čovjek je uvijek sam.

Čovjek mora znati da se smrt s njim ne šali.

Nemoj biti spavalica nego uvijek budan! Jer ako si spavalica, onda si slijep i nijem. A ako si budan onda vidiš sve i svemu kažes što je. A to je um i vladavina svijetom.
{ads3}
…jedna od osnovnih predrasuda današnje logike i običnog predstavljanja sastoji se u shvaćanju da proturječnost nije toliko bitna i imanentna odredba kao identitet… čak ako bi bilo govora o rangu i ako bi se obje ove odredbe fiksirale kao odvojene, proturječnost bi trebalo smatrati dubljom i bitnijom. Jer identitet u sravnjenju s proturječnošću samo je odredba proste neposrednosti, mrtvog bića, dok je proturječnost korijen svakog kretanja i života: samo ukoliko nešto ima u sebi samom proturječnost, kreće se, ima impulsa i djelatnost. (Dijalektika i osnovni zakoni formalne logike)

Tko razborito gleda svijet, toga i svijet gleda razborito.

Misao, pojam prava pribavio je sebi najednom važnost, a tome se nije moglo oduprijeti staro postolje nepravde. U misli o pravu udesilo se, dakle, uređenje i na tom se osnovu trebalo od sada bazirati sve. Otkako je sunce na nebeskom svodu i otkako planeti kruže oko njega, nije se vidjelo da se čovjek postavlja na glavu, tj. na misao, i da zbilju izgrađuje prema njoj. Anaksagora je prvi rekao da nous upravlja svijetom. Ali, tek je sada čovjek došao do spoznaje da misao treba da upravlja duhovnom zbiljom. Prema tome, bio je to divan izlaz Sunca. Svi su misaoni ljudi sudjelovali u slavljenju te epohe. Uzvišen je zanos vladao u ono vrijeme, entuzijazam duha prostrujao je svijetom, kao da je tek sad došlo do zbiljskog pomirenja božanskoga sa svijetom. (Filozofija historije)

Njemačka se rascijapila na suverene države. Feudalne obaveze su ukinute, načela lične slobode i slobode imovine su uzdignuta na razinu temeljnih načela. Svaki građanin ima pristup državnim službama: ali sposobnost i ponašanje su nužni uvjeti za to. Upravljanje počiva na birokratiji, a lična odluka monarha stoji iznad svega: posljednja je odluka, kao što je već rečeno, apsolutno potrebna. Ali, kad su zakoni čvrsto utvrđeni i kad je organizacija države dobro određena, ono što je ostavljeno ličnoj odluci monarha, malo je važno pred suštinom stvari. To što je jenom narodu sudbinom dat plemeniti monarh, treba smatrati velikom srećom. Ali, u velikoj državi ni to nema velike važnosti: njena je snaga u snazi njenog razuma. Egzistenciju i spokoj malih država jamče, manje-više, drugi: one, prema tome, nisu uistinu nezavisne države, i ne moraju iskusiti ratni oganj. U upravljanju može sudjelovati, kao što je rečeno, svako ko ima znanje, iskustvo i moralnu volju. Moraju vladati oni koji znaju, a ne neznanje i taština učenih. Najposlije, što se tiče ličnog uvjeravanja, već je rečeno da je sprotestantskom crkvom došlo do pomirenja religije sa pravom. Nema svete savjesti, nema religiozne savjesti koja bi bila odvojena od svjetovnog prava, ili naprosto suprotna njemu. (Filozofija historije)

A da bi mogla da kaže i koju reč o tome kakav svet treba da bude – za to filozofija ionako uvek stiže prekasno. Ako njegova teorija doista ide preko njegova vremena, ako on sebi gradi neki svet kakav ovaj treba da bude, onda on, doduše, egzistira, ali samo u njegovom mnjenju- nekom elementu u koji se dade utisnuti što god mu drago. (…) Da o pručavanju kakav treba da bude svet kažemo još jednu reč, filozofija ionako dolazi uvek prekasno do toga. Kao misao sveta javlja se ona tek u vreme pošto je zbiljnost ispunila svoj proces razvoja i dovršila se. To što uči pojam, pokazuje nužno isto tako i povest- da se tek u zrelosti zbilje ono idealno javlja nasuprot realnome i da ono idealno sebi u liku intelektualnog carstva gradi isti svet, shvaćen u njegovoj supstanciji. Kad filozofija svojim sivilom slika na sivome, onda je jedan lik života ostario, a sivilom na sivome ne može se pomladiti, nego samo spoznati; Minervina sova počinje svoj let tek u suton.

Filozofija je po svojoj prirodi nešto ezoterično, pa sama po sebi niti je privlačna za svjetinu niti je sposobna da se pravi za nju; ona je samo time filozofija što je upravo protivstavljena razumu, pod čim se podrazumijeva prostorna i vremenska ograničenost jednog pokoljenja ljudi; u odnosu na razum, svijet filozofije je po sebi i za sebe obrnuti svijet.