Fernando Pessoa | Citati

Vječni smo prolaznici pored nas samih, nema drugog krajolika do krajolika nas samih. Ne posjedujemo ništa jer ni sebe ne posjedujemo. Nemamo ništa jer nismo ništa. Koje ruke da ispružim prema kojem svijetu? Svijet nije moj, svijet sam ja.

Pustite me da živim ne znajući ništa i da umrem, a da nikad ništa ne saznam.

Iz čista mira tresnuo sam niz stepenice i čak je taj tresak zvučao kao grohot mog pada. Svaki je stepenik bio grub i nepoželjan. Svjedok kako sam ispao smješan.

Čamotinja od koje su sazdane naše kosti natopila mi je cijelo biće i uspomena na nešto čega se ne sjećam ledi mi dušu.

Prekrstim ruke na stolu, naslonim glavu na ruke,
Treba željeti plakati, al ne umijem da iznudim suze… Ma koliko se upinjao da se silno ražalim nad sobom, ne plačem, duša mi je napukla ispod povijenog kažiprsta koji je dotiče… Što će sa mnom biti?

A danas se osjećam kao da sam bio drugi. Onog koji sam bio pamtim tek kao naknadnu priču. A tko ću biti, to me ne zanima, kao ni budućnost sveta.

Možda mi je ovo posljednji dan života. Pozdravio sam sunce podigavši desnu ruku, no nisam ga pozdravio rekavši mu zbogom. Dao sam mu znak da bih ga volio vidjeti ranije: i ništa više.

Pustite me da vjerujem u ono što nikad neću moći da postanem.

Zašto je umjetnost lijepa? Zato što je beskorisna. Zašto je život ružan? Zato što je sav sastavljen od ciljeva, svrha i namjera.

Ljubim kao što ljubav ljubi. Drugi razlog za ljubav osim ljubavi, nemam. Što bi da ti kažem, osim da te volim, kada jedino žudim da ti kažem da te volim?

Sjećanje, to je izdaja Prirode jer jučerašnja Priroda nije Priroda. Ono što je bilo više nije ništa, i sjećati se znači ne vidjeti.

Nisam ništa. Nikad neću biti ništa. Ne mogu htjeti biti ništa. Isključivši to, imam u sebi sve snove svijeta.

Ne znam što ću sa svojim čuvstvima. Ne znam što ću sa sobom kada sam sam. Želim da mi ona nešto reče da se ponovo probudim.

Mržnja i ljubav podjednako nas traže; i svaka Nas, na svoj način, ugnjetava.

Čak i njeno odsustvo sa mnom u korak ide. A ja je toliko volim da ne umijem da je želim.

Velike žalosti što su sve stvari tek sitni zalogaji… Beskrajni put…