… Dijete li si?

Tvoje misli noćas prelijeću ovaj grad… Oči okovane sumnjom… Noć je… zvijezde ti šapuću… tako je lijepo kada klinac si…

Tvoje oči vide svijet, išaran dječačkom maštom, ne vidiš zlo u ljudima, samo svoj mali svijet, svoje sklonište, svoj trenutak u vremenu i onda… kao da te trenutak ponese, daleko negdje, gdje tvoju maštu guše pogledi

Riječi nikad odslušane, misli nikad izgovorene, al` ipak… daješ ljudima sliku sebe, nasmijanog, zadovoljnog životom… dok drugu stranu priče zatvoriš u sebe i gledaš te iste ljude… koji pucaju na stvarima, tebi smiješnim….

Prolaziš ulicom… kapljice kiše kližu ti niz lice… drugi žure, trče, neobično,ali… ideš polako kao da želis da svaka kapljica dokaže svoje postojanje… da uradi ono za šta je stvorena…
Na ulici srećes dječaka, tamne kose, crnih očiju… pogledaš ga… i stegne te nešto… ni sam ne znaš zašto, ali… teško ti je…
Gledaš oko sebe, počinje da ti smeta kiša… ometa ti direktan pogled u dječakove oči… u njima vidiš svoj odraz, shvataš… samo si jedan od mnogih koji prođoše tim putem, ali koliko njih zastade i zapita se…
Koji je smisao života i zašto se zatvarati u sebe ako se sve može okončati, koliko sutra…
Zašto živjeti… heh, rećiću… možda griješim… živim, jer mi se živi… prilagođavam se dok mi se prilagođava… kad izgubim volju… izgubio sam svoje postojanje…