Pomalo svačiji, a opet samo svoj i ničiji (Derviš i smrt) | Mudre priče

Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz.
Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati tko smo.
Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome.
Na nama se lome talasi povijesti kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni.

Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen kako bi bio jezero, suviše velik kako bi ga zemlja upila.

Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo.
Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo.
Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav.
Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci?
To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se povijest nije tako pošalila kao s Bosnom.
Jučer smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo.
S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo gledati unazad, a nemamo kad gledati unaprijed.
Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi.
Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto?

Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni.
A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti! |Meša Selimović