Branimir Johnny Štulić | Citati

Prosto mi je neugodno, ja živim ovdje, nisam tu… Što ću sad zajebavati raju, ja sam s tim prostorima povezan još samo jezikom. Jebo te taj jezik, to je ostalo, ali će se izgubiti. Ma, ne da mi je neugodno, nego ne želim da ispadnem neki arbitar… Ja sam tu čist i pred Bogom i pred ljudima… Ja sam sve uradio i iskorišten sam… Ma, porazila me je ta glupost. Žena mi je rekla da je gledala Karadžića na televiziji i njemu su aplaudirali, možda ti isti koji su prije meni. Što da sad ja radim, da mi se opet sutra aplaudira?! Ti isti ljudi? A ja sam svih tjerao na razmišljanje… Ma neću više, bilo pa prošlo, ionako je sve uzalud.

Ono što ja o sebi nalazim to je 90% potpuno izmišljeno, ja nikad nisam recimo ono što se uvriježilo da, da sam rekao sad ‘oni su nas klali, e sad ćemo mi njih’ ja to nikad u životu nisam rekao, to je izmišljeno potpuno.

Posao je posao, a ja uopće nisam u mogućnosti da radim posao. Da mi sada daju milijarde, ne mogu ih primiti. Što će mi te milijarde. Meni treba krma, ne treba mi zlato. Drugim riječima, ništa ne diraj, samo majmuna nahrani.

To je tako, a ljudi su mislili “lud pa pusti ga da živi”. Ja sam rulji zaista svirao i svirao u mozak. Prvu Azru sam konačno složio 1975. godine. Svirali smo uglavnom balade, gdje se pazilo na slaganje vokala, ali sve je to bilo diletantski. Kad sam prvi put na sebe stavio električnu gitaru, pitao sam Paola, koji je već bio bubnjar, kako mi stoji, a on je rekao: “Kao sedlo na devi”.

Ma, zapravo mi se više sviđa kratka kosa, samo, kad sam kratko ošišan ličim na Turčina, a pošto je ženi s kojom jesam u Holandiji socijalni status zbog toga grozno pao, zamolila me je s pustim kosu – ili da se selim. Onda sam pustio kosu kao bolje rješenje, malo da se civiliziram.

Pa, ja Jugoslaviju nikada nisam volio. Nije imala dobro ime, to ime mi je uvijek značilo južna robija. Ma dobro, to me nije smetalo, dizajn je bio izvrstan, ali ljudi nisu bilo OK. Ali sad je još gore.

Često, kada se osvrnem na protekle godine, i to na svoje, moram da kažem da prezirem sam sebe, i gadim se samog sebe. Sada se gadim na sebe, ali onda kada nisam ništa znao, stvarno sam bio iskreno i naivno u svemu.

Pametni ljudi ubiru profit a cijela klima je otišla u pizdu materinu. Previše nas je na sceni. Ja sam inteligentan, a ne pametan. Pametni rade za opću guzicu, a inteligentni samo za svoju.

Svoju revoluciju sam financirao sam, pokazao sam da mogu, izveo što je trebalo i – znao sam na vrijeme da odem. Što bi još trebalo? Ono, što sam ja napravio, nije nitko pre mene. Problemi, na koje sam nailazio, bili su vrlo korisni. Tako sam jedino i mogao da pobijedim. Jer, kako je čovjek pobijedio životinju? Tako što je mislio a slabiji misli i pobjedi.

Uvijek su mi govorili da ja moram, recimo, promovirati ploču, da se moram slikati, davati intervjue… Pa sam ih pitao: “Jeste li čitali Dostojevskog?” Vele “Jesmo”! “A jeste li ga kad vidjeli?

Beznačajan čovjek teži da ima vlast, što bi drugo. Jedina prilika mu je da ukrade, da zajebe, da nešto napravi da ima neku važnost, inače je nitko i ništa…

Riječi su isto kao i gomila ljudi, nije nužno znati za sve. Odaberi za sebe samo one prave.

Sloboda nije jednostavan domaći zadatak, ona je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi.

Dug je put do vječnosti i mi ga prelazimo šutke i u miru.

A da postoje zakoni jači od propisanih, to ne znate. To su heroji govorili, kad su bili mali.

Kosa mi se diže na glavi i strašno me ljuti kad vidim da idioti postaju cijenjeni ljudi.

Ako želiš da saznaš, pristani na sve. Ako želiš da mijenjaš ljude, ne odmeći se.

I rijeka nije bila rijeka u samom početku, i nije nužno da ne bude ponornica do kraja.

Riješio da se branim, da objasnim svoj grijeh. Darovali mi robiju, a nadu ni za tren. Pa iako me proklela, razorila mi dom, još volim malu beštiju, dragu srcu mom.

Gledaj moju malu kako ide niz ulicu, primjećuješ li boju na njenom obrazu. Danas je prvi dan u proljeću, i ona uživa kao da je posljednji.

Nije važno odakle sam, sve dok znadeš kuda putujem. Deralo me sedam mora, gorka kora ljute nevolje.

Treba li da saznaš kamo odlazim, izmišljajući potrebu za promjenom. Treba li da saznaš sve sto osjećam. Vrati se u ladicu.

…Čak i dok me pljuješ, čak i dok me lažeš – ja se oporavljam!

Da li lažem kada kažem da je sreća u tri stvari
Dobroj ženi, gitari i bogatom tati koji uvijek nešto radi..

Ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah bit ću spreman da zaboravim.

Kažu da je ukus karakter,a karakter sudbina..

Razlika između seljaka i seljačine jednaka je kao i razlika između Hrvata i hrvatine.