Ako ikad pronađem nju…
Misleći da sam još mlad, pretrčao sam životne poljane brzo, prebrzo. Nisam očekivao da ću pasti u kandže samoće i monotonije sive boje. Ona je gledala svaki moj korak i voljela me jako, oduvijek.
Ko je ona? Gdje je sad? Rekoh davno, daj mi živote dok sam mlad. Prevario sam sebe, a i život. Očekivao sam neočekivano , i želio nešto , samo nisam znao šta. Možda je stajala pred mojim očima, ili je daleko iz tišine, tiho gledala u mene, i željela me.
Prevarivši sebe, prevario sam život, ali i ljubav, pobjegao srcu svom i predao se ničemu.
Ko zna zašto. Možda zbog stare slave, možda zbog nebeskog svoda koji je u meni budio neke leptire nemirne, u proljećnim danima. Možda ‘pak zbog razočaranja u okolinu, u cicije, interesdžije, i neprave drugove. Možda zbog nje, koja mi je nekad davno umakla.
Nisam više ni svoj korak poznavao, ni put, a cilj izgleda nikad ni imao nisam. Svi su više očekivali od mene, a sputavali su me svakom rječju.
Iako sam vidio dosta toga što nisu mnogi, često sam i bio slijep, i možda nisam htio da vidim osjećanja nekih ljudi.
Ako ikad pronađem nju, želju mog sna, nevidljivu, biću srećan i moći ću na miru da se ugasim. | Nebojša Čolaković
Nebojša Čolaković
Odgovori
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.