Uspomena na jednu ljubav, davno izgubljenu…

Zimska idila, podsjeća me na dane provedene sa svojom prvom ljubavi. Bilo je to davne 1970 i neke.

Ljubav u punom jeku, pogled je govorio sve, zagrljaj grijao hladne zimske dane. Njegove ruke grijale su moje, njegov zagrljaj moje tijelo, u starom tatinom kaputu. Jedan park i jedan dvorac, naše drvo pod kojim smo se skrivali od pogleda drugih, grlili i ljubili.

Ne, nije nam bilo hladno, ljubav nas je grijala, možda bi i danas da smo ostali skupa, ali sudbina nas je razdvojila . Kako je to okrutno bilo. Često se sjetim meni tih najdražih dana. Možda smo sami bili krivi, jer se nismo za tu ljubav izborili. Drugi su nam sudbinu krojili, a mi se pokorili, možda i danas žalimo zbog tog.

Možda je kriva neka druga žena, koja mi ga oduzela, a možda i sam on jer se prepustio zagrljaju drugoj. Ko je sada kriv?… Teško je reći, ali jedno je sigurno nismo se izborili svojoj ljubavi i zajedničkoj sreći.

Znali bi smo se sresti ponekad, tada vec kao odrasli ljudi, osjećaji su ostali isti, a mi i dalje razdvojeni. Kriviti druge sada je kasno, on više nije moj to je kristalno jasno.
O, Bože da li ću ga ponovno sresti? Željela bih to više od svega, da vidim njegov pogled i kako me s istim žarom gleda. Možda me jos voli, ali ne smije mi reći. Možda mu bilo je teško nositi se s tim…?! Pitam se da li je on to uistinu želio, ili se samo sudbina poigrala s njm?

Bog je uslišio želju moju. Nakon više od dvadeset godina ponovno smo se sreli, oboje od susreta uplašeni. Da li je to zbog naših izgleda nakon toliko godina ili nečeg drugog, nisam jos odgonetnula.

Dočekala sam ga na parkingu, izašla iz auta, osmjehnula sam se njemu i on meni, pogledi su nam se sreli. Prišla i nježno ga poljubila.

Ako me pitate za osjećaje, ostali su potpuno isti. Pogledi koji su se sreli govorili su sve, riječi nisu bile potrebne. Kapnula je moja suza od bola, zar je to stvarno on, sebe sam pitala i bila ponosita, brzo sam se okrenula i skrila suze u očima…

Uslijedio je i dugo očekivani poljubac kao nekada davno prije. Došao je spontano, onako slatko, kao da me nikad zaboravio nije, a volio isto kao prije.

… I Gle, dogodilo se čudo! Da li to znači da je ljubav ponovo u prvom planu, ili se tu samo strast krije? Ne znam malo sam se uplašila, ali lijepo mi je.

Kada je odlazio, svoje je obećanje ispunio. Javio mi se da je sretno stigao. Bilo je lijepo čuti njegov glas, jer sam znala da misli na mene, ili možda na stare uspomene.
Šta da sada mislim, o svemu tome, stvarno ne znam..? Prepustiću sada to, sve njemu, ako želi, … neka sad on probudi staru uspomenu na jednu ljubav davno izgubljenu.